UŽICE – Prije nepunih dvadeset godina, Jasmina Đukić radila je u užičkoj apoteci, dok je suprug bio zaposlen u jednoj drugoj firmi.
Plate nisu bile sjajne, a mjesečna zarada jedva da je pokrivala osnovne troškove, iako su živjeli u svom stanu.
Tada su odlučili da se vrate u selo Karan, odakle je Jasmina, i zbog te odluke, evo, i dvije decenije kasnije – nisu se pokajali. Njihove štale danas su pune, kuća velika, a grane u malinjacima se savijaju od roda. Đukići su počeli s pet krava, a danas ih imaju dvadeset.
Kada smo shvatili da u gradu, što bi se reklo, „životarimo“ i sastavljamo kraj s krajem, suprug je predložio da odemo na selo i počnemo se baviti poljoprivredom. Ja sam tu ideju prihvatila, iako sam znala da je i na selu teško. Ipak, malo po malo, uspjeli smo da razvijemo naš posao. Krenuli smo sa pet krava, a nakon toga sam dobila još četiri od države kao mlada žena poljoprivrednica, što nam je mnogo pomoglo. Sada ostavljamo našu žensku telad i tako konstantno uvećavamo broj grla na našoj farmi. Uspjeli smo da izgradimo štale i objekte i da im pružimo sve potrebne uslove, započinje priču ova vrijedna žena za RINU.
Jasmina dodaje da na selu mora da se radi kako bi se zaradilo, ali da je ipak sve drugačije kada znate da radite za sebe, a ne za nekog drugog. Tada entuzijazma i ambicije ne nedostaje, pa nije teško kada radni dan ponekad traje i dvocifren broj sati. Ipak, kako kaže Jasmina, uz dobru organizaciju, nađe se vremena za sve.
Svako jutro ustaje u 6, pa u štalu kod krava.
- Svako jutro se ustajem u šest, to je nešto što se zaista mora, jer ako se bavite stočarstvom, morate biti disciplinovani, jer to krave, uslovno rečeno, zahtijevaju. Sve treba raditi u određeno vrijeme. Nakon toga, kao i svaku ženu, čekaju me obaveze u kući i domaćinstvu. Popodne se uvijek nađe malo vremena za odmor, a onda uveče opet muža krava i ostale obaveze, rekla je Jasmina.
Osim što se bave stočarstvom, Đukići imaju i zasade maline koji se prostiru na oko dva hektara, stoga naročito tokom ljetnjih mjeseci oko njih ima mnogo posla, pa jedan radni dan žene na selu traje i dosta duže. Ipak, Jasmina se ne žali, već ima veoma važnu poruku za sve mlade žene koje u ovom trenutku možda strahuju od života na selu.
- Nije isto živjeti na selu sada i prije dvadeset godina. Kada smo mi počinjali, bilo je veoma teško. Pred nama su bili brojni izazovi, ali uspjeli smo nekako sve da ih prevaziđemo. Nismo odustali, srećni smo što smo svoji na svome i to je ono što je najvažnije. Ima možda nekih predrasuda kada su žene i život na selu u pitanju, ali činjenica je da ja stignem sve. I da odem kod frizera i kozmetičara, i da odem na odmor i u izlazak. Iz ove perspektive mogu da kažem da je živjeti na selu mnogo ljepše i zato bih savjetovala svim mladima koji se dvoume, da nemaju razloga za to, dodaje Jasmina.
Tokom svog rada koristili su određene državne subvencije koje su im bile od velikog značaja, a Jasmina ističe da je podrška države poljoprivrednim proizvođačima, naročito ženama, veoma važna. Njena porodica trenutno skuplja svu potrebnu dokumentaciju kako bi aplicirali na konkurs i dobili novi traktor.
- Naša djeca trenutno se školuju i žive u gradu, ali sin dosta voli poljoprivredu i čitav ovaj posao, stoga je njegova želja bio taj novi traktor, koji je inače jako skup i koji sami ne bismo mogli da priuštimo. Na ovom što imamo sada, ne planiramo da stanemo, nadamo se da će se i sin priključiti ovom porodičnom poslu. Mi smo prva generacija, a znamo svi da bi se steklo zaista veliko gazdinstvo, mora u poslu da učestvuje više generacija. Nadamo se da će nas on naslijediti, a potom i unučići, jer je dobra zarada uz pošten rad na selu i te kako moguća, poručuje Jasmina.
