Piše novinarka Albina Pramenković
Prije tri godine ova me je žena naučila jednu od važnijih životnih “lekcija”…
Prije fotografije grlila je mezare i jecala, toliko da sam i sama počela plakati, manje boli ako se podijeli, pomislih.
Ustala je i zagrlila me je, ko da je znala da volim zagrljaje, da liječe, da mnogo više govore…
Kaže: “boli me, danas i svaki dan. Ništa to ne prođe, naučiš da živiš a ja bih voljela da ne živim, no sine, malo sam ka sretna što ovol'ki narod od svukud dođe i dijeli bol sa nama. Želim ti da te ništa ne boli, nikad i da uvijek imaš nekoga ko će da zagrli da prođe”…
Da, suština je, valja imati nekoga.
No mene boli to što svakodnevno umjesto zagrljaja jedni drugima pružamo da ne kažem šta.
Da mogu, zagrlila bih je sad, nju i svakoga ko je izgubio nekoga, rekla bih da smo svi mi bi gubitnici kojima je samo jedan amanet povjeren, a to je duša koja će se vratiti onome u čijoj je ruci.
Idem, možda ovo bude posljednje slovo koje napisah. Ne znam, On zna…
Sjećanje na srebrenički dan…
