Četvoročlana muslimanska porodica Keranović iz Bosne i Hercegovine, sa malo materijala i sa mnogo volje, odlučila je da zakopa ratne sjekire sa komšijama i sazida temelj mira na ruševinama stare srpske crkve u selu Osredak kod Cazina.
Mesud Karanović, na prvi pogled prosječan čovjek, građevinac po struci, odvažio se na poduhvat koji možda prevazilazi njegove mogućnosti, ali daće sve od sebe da istraje, završi ga i ostavi neizbrisiv trag.
Naime, prije četiri godine, uz podršku porodice i užeg kruga prijatelja Keranović je odlučio da obnovi davno srušenu pravoslavnu crkvu u selu Osredak kod Cazina (BIH) u kom živi već 40 godina.
“Počeo sam sa ovim poslom, jer mi se jednostavno javila potreba i osjetio sam da bi trebalo ovo da uradim. Znate, ja nemam baš laku životnu priču. Mučio sam se, borio u ratu, čak sam i ranjavan. Onda, svi ti prijatelji od kojih me je život razdvojio… Bilo je mnogo tuge. Svako jutro gledam naše i njihovo groblje, koje odjekuje podjelom na nas i njih. Oni su sad negdje daleko, otišli su zbog rata. Svi smo mi zapravo samo ljudi i to je ono što između ostalog želim da pokažem ovim što radim”, priča Keranović.
U trenutku kada je krenula obnova, sjeća se Mesud, crkva je bila na korak do rušenja. Popucali zidovi stare bogomolje skroz su popucali i gotovo su se razdvojili. Sada je međutim, situacija znatno drugačija.
“Trenutno radovi stoje, ali to je zbog pandemije i cijele ove situacije sa koronom, mada smo već u samoj završnici. Ostali su nam finalni radovi oko stolarije i fasade”, navodi on.
Razumijevanje mještana je nažalost izostalo, ali na Mesudovu sreću, sinovi mu studiraju građevinu pa su puni ideja koje koriste projektu.
Pored sinova, najveći oslonac mu je i supruga Fatima, kojoj nije bilo teško da, osim što donosi ručak i vjerno bodri supruga, se “prihvati” i težih fizičkih poslova. Tako je jednom priliku pomagala čak i oko podizanja crijepa.
“Reakcije mještana se jesu malo poboljšale, ali još uvijek postoje ljudi koji misle negativno, međutim meni u lice niko nije ništa rekao. Najveća podrška su mi i dalje porodica i uži krug prijatelja” dodaje Mesud.
Kada se radi o njegovim komšijama iz djetinjstva, , Srbima, situacija je drugačija. Iako već godinama ne žive u selu, često ga obilaze. Njihove posjete obilježavaju razgovori kraj ove crkve, pored koje je i razrušeno groblje. Ova tužna slika, između ostalog bila je okidač koji je kod Mesuda probudio volju za djelanjem. Kako kaže nije mu prijatno da sa njima priča kraj ruševine, koja je njihova svetinja.
Kako se radi o obnovi pravoslavnog objekta, logično je očekivati podršku crkve. Ali, ona je i ovoga puta izostala.
“Crkva nam nije ništa donirala, uglavnom su to samo donacije ljudi koji su odrastali ovde, a sada žive negdje daleko na primjer u Australiji, Kanadi… Jedino nam je Vlada pomogla jednokratnom donacijom u iznosu od 5.000 maraka, odmah poslije toga dolazila je da pomno prati trošenje tog novca”, naglašava Keranović.
Dodaje da su se svi žitelji sela nekada zajedno tu igrali kao djeca, bez podjela. I žali što ih je rat podijelio. Ali, nada se da je sa tim gotovo, i da će ljudi ubuduće biti ujedinjeni u dobrim i plemenitim djelima, poput obnove ove crkve.