Na surovim prostranstvima Pešteri, gdje zime nemilosrdno stegnu krajolik, a snijeg zna danima zatrpati puteve, jedan čovjek je 35 godina bio više od poštara. Radoje Kuč iz sela Dolići, danas zvanično penzioner, ostavio je dubok trag u svakodnevici naroda iz 14 pešterskih sela koje je godinama obilazio.
„Radio sam i po snijegu, i po vjetru, i po ledu. Kad ne možeš ni naprijed ni nazad, lanac na sve četiri gume, lopate u gepeku i – idemo dalje,“ prisjeća se Radoje, jednostavno i skromno, kao da iza njegovih riječi nisu decenije požrtvovanosti već običan dan na poslu. U njegovom glasu nema ni trunke žaljenja – naprotiv, sve bi, kaže, opet isto.
Bio je više od poštara – znao je svaki put, svaki sokak, svako domaćinstvo, a ono što su ljudi posebno cijenili bio je njegov pristup, toplina i spremnost da pomogne.
„Pomagao sam i porodiljama, i bolesnima, motornim sankama kad zatreba. Nema nazad, čovjek mora da bude čovjek,“ kaže Radoje.
Gostoprimstvo i bliskost koju je osjetio kroz godine rada, duboko su se urezali u njegovo sjećanje.
„Kad mi zatreba pomoć, iz sela Rastenoviće dođe deset ljudi da pomognu, odmah. I sin mi sada radi u pošti – isti odnos, isto poštovanje,“ ponosno dodaje.
Prisjeća se i vremena kada su pisma imala posebnu draž, kada su razglednice stizale iz dalekih krajeva, a svaka koverta nosila emociju. Nasmijano prepričava i jednu anegdotu:
„Jednom sam pogrešno dostavio pismo djevojci iz Ugla – bilo je od momka, a ja to dam sestri. Napravim pometnju u kući. Žao mi je i dan-danas.“
Iako je zvanično u penziji, Radoje ne zna za mirovanje. Sa sinovima vrijedno radi na imanju, brinući o ovcama, kravama i poljoprivredi.
„Na selu se mora raditi. Imamo traktore, imamo sve. Ne valja onaj ko ne radi. A posla uvijek ima,“ kaže ovaj vitalni penzioner.
Za kraj, Radoje poručuje ono što najbolje opisuje njegov životni moto:
„Zdrav sam, porodica mi je dobro, ljudi me poštuju i ja njih – šta čovjek više da traži? I ako bih se opet rodio, opet bih bio poštar. Samo treba biti čovjek – i sve ide svojim tokom.“
Njegove riječi i djela ostat će upamćeni kao primjer kako se poštarska torba nosi – s poštovanjem, dostojanstvom i srcem.
