Dalibor je imao 4 godine kada su roditelji ostavili njega i njegovog brata. Prvo ih je napustio otac, a poslije nekoliko mjeseci i majka. Kao dijete, kako kaže Dalibor, u tim trenucima ništa ne razumiješ, samo osjećaš tugu u sebi jer nekog na koga je trebalo da se oslanjaš, više nemaš.
Ovaj mladić i njegov dvije godine stariji brat su, poslije ovog nemilog događaja, prešli kod ujaka i bake sve do Daliborove 11. godine. Tada su on i brat morali da napuste gnjezdo u kojem su odrastali, i toplinu te kuće zamjene Domom za djecu i omladinu “Moša Pijade”.
To je, čini se, za Dalibora bio najstrašniji momenat u njegovom mladom životu. Toliko da je čak pobjegao iz škole tog dana kada je trebalo da se preseli u Dom, samo da ne bi mogli da ga odvedu od bake i ujaka. Ipak, kako priča ovaj mladić, u tom trenutku nije bilo uslova za njegov i bratov ostanak. Život je radio svoje, protiv volje dječaka koji su, na kraju, morali da napuste u tom trenutku, najbliže članove porodice.
Odlazak u Dom nije bio ni malo lak, a od emocija, Dalibor se sjeća straha: od nepoznatog, novog, drugačijeg.
Na početku je bilo jako teško, nova sredina… Bilo je straha, da, zbog toga kako ćemo biti dočekani. Šta zna dijete sa 11 godina? Brat i ja smo samo išli da jedemo, pa smo se vraćali u svoju sobu. Ipak, poslije mjesec, dva, već sam počeo da se zbližavam sa drugom djecom – priča Dalibor za Telegraf.rs.
Život u domu ne samo da nije bio lak. Bio je, svakako, kako kaže ovaj mladić, drugačiji od života druge djece iz njegovog razreda, jer po njega na kraju školskog dana nisu dolazili roditelji, jer nije, kao njegovi vršnjaci, mogao od mame i tate da dobije bilo šta što poželi.
Kada je napunio skoro 20, morao je da napusti Dom u kojem je proveo dugih 9 godina. Za to vrijeme, stasao je u samostalnu, jaku mladu osobu, spremnu na još jednu promjenu koju je život neminovno morao da donese.
Teško je napustiti društvo koje stekneš za to vrijeme u Domu, ali znao sam da me dalje čeka nešto drugo, nešto novo… Znao sam da neću krenuti nekim pogrešnim putem, iako to nije rijetkost kod djece koja su bez roditeljskog staranja. Uglavnom svi razmišljaju “osamostaliću se, naći ću posao po izlasku”, ali kad izađeš iz te situacije, ne znaš šta te snašlo… Neki ljudi upadnu u depresiju, pomisle da nikad neće naći posao, da ih niko neće prihvatiti… i onda krenu lošim putem – priča Milošević koji od prošle godine radi u jednoj sportskoj radnji.
Ipak, kako kaže, ko je malo svjesniji života, on će se potruditi da nađe ono što mu treba.
Želio sam posao, i potrudio se da ga nađem. Želim društvo, društvo sam i dobio. Samo je bitno da želiš i da ideš ka tome, sve to može da se dobije u životu – priča ovaj mladić.
Djeca bez roditeljskog staranja često su etiketirana od strane druge djece, kaže Dalibor. Dešavalo se da ga druga djeca ne vole samo zbog toga, polazeći od pretpostavke da je on kriv jer su ga roditelji napustili.
Nema razloga da bilo koje dijete pomisli da je krivo. Nikada nisam pomislio da sam kriv jer su me ostavili. Kako dijete koje ima 4 godine može da bude krivo? – pita se Dalibor.
Pixabay
Poslije izlaska iz Doma, ovaj mladić proveo je 6 mjeseci u Centru Zvezda, udruženju koje pomaže mladima bez roditeljskog staranja.
Proveo sam neko vrijeme u jednoj od njihovih kuća na Bežanijskoj kosi. Bilo je nas osmoro u tom stanu. Na početku je, kao i uvijek, bilo čudno, kad nikog ne poznaješ, kad ne znaš kako će te prihvatiti. To je uvek najteži dio… Ipak, na kraju su me prihvatili i ja sam njih – priča naš sagovornik.
Kako kaže, sada je samostalan. Sam donosi odluke, a i ako pogriješi, ne ljuti se na sebe. Zna, priča, da svako može da pogriješi. Njegova baka, koja mu je bila podrška, preminula je nažalost ove godine. Podršku ima u svojim prijateljima, tetki i samome sebi.
Majka ga je, poslije puno godina, nedavno pozvala, ali u njemu nema želje da sa njom ostvari bliskiji kontakt.
Ona želi da bude u kontaktu sa mnom, ali meni sada njena ljubav ništa ne znači. Ni ja to osećanje ljubavi nemam. Željela je da budemo barem prijatelji, ali ja nemam potrebu za tim – iskren je Dalibor prenosi hayat
