Danas se obilježava 31. maj – Dan bijelih traka.
Ovo je dan sjećanja na žrtve stravičnih zločina počinjenih u Prijedoru i dolini Sane.
Tog dana 1992. godine nesrpskom stanovništvu je naređeno da svoje kuće obilježe bijelim čaršafima, a oko ruku vežu bijele trake.
Bio je to jeziv uvod u sistematsko etničko čišćenje, logore smrti i ubistvo 3.176 civila, među kojima je bilo 102 djece.
Danas se širom naše zemlje, na ulicama evropskih i svjetskih metropola, te na društvenim mrežama, mogu vidjeti ove trake.
Ono što je 1992. godine zamišljeno kao alat za segregaciju i poniženje, danas je preraslo u globalni simbol prkosa, sjećanja i neprestane borbe protiv fašizma i historijskog revizionizma.

Uvod u pakao i preuzimanje vlasti

Zločin u Prijedoru nije se desio preko noći.
Zloglasnoj naredbi od 31. maja prethodili su mjeseci političkih tenzija i pažljivog planiranja.
U noći sa 29. na 30. april 1992. godine, Srpska demokratska stranka (SDS) izvela je nasilno, ali tada beskrvno preuzimanje vlasti u opštini Prijedor.
Od tog trenutka, za Bošnjake, Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo počeo je pravi pakao.
Ubrzo su uslijedila masovna otpuštanja s posla.
Doktori, policajci, prosvjetni radnici i radnici u fabrikama preko noći su ostali na ulici samo zbog svog imena.
Postavljeni su punktovi, zabranjeno je kretanje, a medijska propaganda putem lokalnog radija i novina “Kozarski vjesnik” svakodnevno je širila mržnju i strah, pripremajući teren za ono što slijedi.

Monstruozna naredba za obilježavanje

Vrhunac te kampanje dogodio se 31. maja 1992. godine.
Tada je Krizni štab opštine Prijedor saopćio da nesrbi lojalni vlastima tzv. srpske republike Bosne i Hercegovine trebaju istaći bijele zastave na svoje domove.
To je ponovio i prijedorski novinar i propagandista tadašnje vlasti Rade Mutić u TV izvještaju.
Nakon Drugog svjetskog rata i nacističkog obilježavanja Jevreja žutim zvijezdama, ovo je bio prvi put da se jedan narod u Evropi sistematski, fizički i vizuelno obilježava zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti.
Bijela traka na ruci značila je samo jedno – pokretna meta.

Logori smrti: Omarska, Keraterm i Trnopolje

Ova naredba bila je direktan okidač za masovna hapšenja, krvave progone i otvaranje koncentracionih logora širom prijedorske opštine.
Omarska: Najzloglasniji logor u kojem je bila zatočena prijedorska elita – intelektualci, sudije, ljekari i privrednici.
Kroz Omarsku je prošlo više od 3.000 ljudi.
Posebno su poznate “Bijela kuća” i “Crvena kuća”, mjesta najstravičnijih mučenja iz kojih se rijetko ko vraćao živ.
Keraterm: Logor smješten u prostorijama predratne fabrike keramike.
Ostat će upamćen po stravičnom masakru u “Sobi 3” krajem jula 1992. godine.
Tada su stražari kroz zaključana vrata pucali iz mitraljeza i bacali bojne otrove, ubivši u jednoj noći više od 150 logoraša.
Trnopolje: Često nazivan “sabirnim centrom”, Trnopolje je bilo mjesto masovnih deportacija, stravičnih silovanja žena i djevojaka, te izgladnjivanja.
Slika izmučenog Fikreta Alića iza žice logora Trnopolje, koju su zabilježili britanski novinari, obišla je svijet.
Ona je postala krunski dokaz o postojanju logora u srcu Evrope na kraju 20. stoljeća.
Protokolom etničkog čišćenja, iz Prijedora je protjerano oko 50.000 ljudi.

Korićanske stijene i Tomašica: Zid šutnje i industrija smrti

Pored logora, prijedorski zločin obilježile su i masovne egzekucije na stratištima.
Jedna od najstravičnijih desila se u augustu 1992. na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić.
Tamo su pripadnici interventnog voda policije iz Prijedora strijeljali više od 200 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca, bacivši njihova tijela u provaliju duboku stotine metara.
Da bi se prikrili tragovi ovih industrijskih razmjera zločina, tijela su prebacivana u masovne grobnice širom Bosanske Krajine.
Najveća među njima, rudnik Tomašica, otkrivena je tek 2013. godine.
Decenijama su lokalni Srbi šutjeli o ovoj lokaciji, održavajući teški “zavjet šutnje”.
Iz Tomašice i sekundarne grobnice Jakarina Kosa ekshumirano je na stotine tijela.
Forenzičari su u njima pronalazili metke i jasne dokaze o sistematskom streljanju civila.
Najbolnija rana Prijedora su njegova ubijena djeca.
Tokom agresije i etničkog čišćenja, život su izgubila 102 dječaka i djevojčice.
Ubili su ih u naručjima majki, u dvorištima ili u kolonama smrti.
Roditelji i udruženja žrtava, predvođeni Fikretom Bačićem kojem je ubijeno dvoje male djece, već godinama vode mukotrpnu borbu sa lokalnim vlastima za izgradnju dostojanstvenog spomenika u centru Prijedora.
Uprkos brojnim opstrukcijama, ignorisanju peticija i prebacivanju odgovornosti od strane gradskih vlasti, roditelji ne odustaju.
Spomenik za 102 ubijene djece ostaje moralni dug ne samo Prijedora, već cijele Bosne i Hercegovine.

Kako je nastao Dan bijelih traka?

Inicijativa je zvanično krenula 2012. godine nakon što su lokalne vlasti u Prijedoru zabranile obilježavanje 20. godišnjice zločina.
Tada je Prijedorčanin Emir Hodžić, čiji su otac i brat ubijeni u Omarskoj, izašao sam na glavni gradski trg sa bijelom trakom oko ruke i stajao u potpunoj tišini.
Taj usamljeni čin hrabrosti ubrzo je podržala građanska inicijativa “Jer me se tiče”.
Kampanja pozivanja građana da 31. maja nose bijele trake proširila se nevjerovatnom brzinom širom svijeta.

Revizionizam danas: Istina se ne može ušutkati

Iz Prijedora je tokom rata protjerano oko 50.000 nesrba.
Više od 30 hiljada muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata, zatvoreno je i držano u krajnje nečovječnim uslovima u logorima.
Ishod ovog zločinačkog poduhvata bio je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije ove općine.
Za zločine u Prijedoru, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i sudovi u BiH, izrekli su više od 50 presuda.
Odgovorni su osuđeni na više stotina godina zatvora, uključujući Milomira Stakića, ratnog predsjednika opštine.
Ipak, pravda za Prijedorčane i dalje nailazi na bedeme negiranja.
Trenutne vlasti u Prijedoru i bh. entitetu Republika Srpska i dalje aktivno negiraju razmjere ovog stravičnog zločina.