TUTIN, 20. februar 2026. – U vremenu ubrzanog načina života i tehnološkog napretka, u selima oko Tutina još se mogu čuti glasovi starijih koji s dozom nostalgije i zabrinutosti govore o promjenama u društvu.
Jedan od njih je i Mustafa Suljić, stariji mještanin iz sela Baćica koji smatra da je savremeno doba donijelo mnogo materijalnog, ali odnijelo ono suštinsko – poštovanje i zajedništvo.
Sjedeći ispred porodične kuće, Suljić otvoreno govori o onome što ga najviše brine.
„Danas svega ima – kuće su nove, auta su ispred svake kapije, putevi su asfaltirani, voda je u svakoj sobi. Ali nema volje, nema poštovanja. Ni prema starijima, ni prema komšijama, ni prema roditeljima“, kaže on.
Promijenjen odnos prema roditeljima
Prema njegovim riječima, najveća promjena vidi se u odnosu djece prema roditeljima. Smatra da je autoritet starijih narušen, a njihova uloga svedena na finansijsku podršku.
„Roditelji su danas samo jamci i sluge. Šta god da kažeš, odmah si ‘matuf’, ništa ne znaš. Nekada je bilo drugačije – jedan govori, ostali slušaju. Danas svi govore u isti glas, a niko nikoga ne čuje“, ističe Suljić.
Dodaje da je novac postao glavno mjerilo vrijednosti među mladima.
„Možda 85 ili 90 posto omladine vjeruje samo u pare. U ništa drugo. To me ne raduje, ali ne mogu ja to promijeniti“, kaže.
Sjećanja na drugačija vremena
Prisjećajući se djetinjstva, Suljić navodi da su nekadašnje generacije živjele skromnije, ali su bile zadovoljnije.
„Kuće su bile od blata i slame, ali su ljudi bili sretniji. Ja sam bio presretan kad mi je otac kupio ‘panke’. Nedjelju dana ih nisam izuvao. Danas djeca imaju sve, a opet nisu zadovoljna“, govori.
Svadbe su, kaže, trajale po nekoliko dana, komšije su pomagale jedni drugima bez ikakve naknade, a radost se dijelila bez računice.
„Danas, ako ne platiš, malo ko će pomoći. A svi se žale da nemaju para“, dodaje.
Otuđenost i život iza ekrana
Posebno ga pogađa, kako kaže, tišina među ljudima. Druženja su zamijenili mobilni telefoni, a razgovore – pogledi u ekrane.
„Uđeš negdje, svi gledaju u telefon. Nema razgovora, nema pjesme. Nekad si pješke išao i po 30 kilometara, pa se pjevalo. Danas ima sve, ali nema veselja“, ističe.
Govori i o zdravlju, smatrajući da se izgubila domaća, zdrava hrana i snaga koju je ona davala mladima.
„Nema više one snage ni u mlijeku, ni u mesu. Djeca su blijeda, nema rumenila na obrazima kao nekad“, kaže.
Poziv na povratak vrijednostima
Iako kritičan prema savremenim trendovima, Suljić na kraju poručuje da nada ipak postoji.
„Loša su vremena, ali neka nam Bog da zdravlja i mira. Sve se može popraviti ako se vrati poštovanje“, zaključuje.
Njegove riječi odražavaju širu dilemu savremenog društva – da li smo u trci za materijalnim blagostanjem izgubili ono što je nekada činilo temelj zajednice: međusobno uvažavanje, solidarnost i toplinu ljudskih odnosa.
