Riječ je o proporciji: Srbi > srpski jezik : Hrvati > hrvatski jezik : Bošnjaci > X. Šta je X? Prvi pogled. Zbilja, šta je X? Drugi pogled: X je bosanski jezik. Zašto? Zato što jezik, lingvistika, imenovanje jezika pa ni jezička politika nisu matematika. A nisu ni logika. Tvrdnje da narušavanje navedene proporcije nije logično ili da takve pojave nema nigdje u svijetu nisu ništa drugo do obmana. “Svi se jezici (srpski, hrvatski…) zovu prema narodu koji ih govori, a samo navodni bosanski zove se po državi”, reći će.
Služenje jezikom, složenim sistemom znakova za komuniciranje, jedna je od najznačajnijih sposobnosti kojima su ljudi kao vrsta uspjeli ovladati. Budući tako važan, jezik je često tema svakodnevnih razgovora, medijskih izvještaja, političkih govora, naučnih rasprava i kolumnističkih mudrovanja. Jedna od najčešćih “jezičkih” tema u svim tim diskursima jeste imenovanje jezika u Bosni i Hercegovini. Tema najčešće nosi naziv bosanski jezik.
Ta je tema bila posebno aktualna u vrijeme pred popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz oktobra 2013. Neki napisi i izjave iz tog vremena imali su cilj učvrstiti određena uvjerenja, dok su drugi imali cilj praviti zabunu i nesigurnost ondje gdje ih uopće nema. Mnogi napisi i izjave iz tog vremena nisu bili dobronamjerni prema bosanskom jeziku, a neki su zapamćeni tako da ih zlonamjernici koriste u svakoj prilici i postoji opasnost da imaju i trajne efekte.
Ovdje ćemo govoriti o jednoj od takvih pojava. Najprije podsjećamo na neosporivu istinu da maternji jezik pripada onima koji se služe njime i njihovo je pravo da ga imenuju onako kako oni misle da je najbolje, i na popisu stanovništva i u svakoj drugoj prilici. Čisto lingvistički gledano, jezik bi postojao i bez lingvista, i bez političara, čak i bez svoga vlastitog imena. Ali jezik nije puka naučna činjenica, puki predmet jedne nauke. Jezik je i politička i psihološka činjenica i nerijetko se shvata kao nacionalno blago i razlog za ponos.
U Bosni i Hercegovini, gdje se koriste standardni idiomi slične materije, a različitog imena, značaj imenovanja maternjeg jezika postaje mnogo veći nego što bi bio u sredini u kojoj među idiomima postoji velika razlika i nerazumljivost. Zato se često pojavljuju određeni “subjekti” koji zbog političkih razloga nastoje “poučiti” druge kako da “ispravno” nazivaju svoj jezik. Konkretno, najčešće se trude da govornike bosanskog jezika uvjere da je naziv bosanski jezik neprikladan i pogrešan te da svoj jezik treba da zovu bošnjačkim. To je, naravno, problem, ali svakako mali problem, jer osobe i organizacije koje su protiv naziva bosanski jezik uglavnom jasno daju do znanja da su njegovi protivnici, pa njihovi “savjeti” malo vrijede.
Veći problem predstavljaju lingvisti i “lingvisti” koji se nenaučno upuštaju u osporavanje prava govornika bosanskog jezika da ga zovu tako – bosanski jezik. Oni se trude uvjeriti javnost da govornici bosanskog jezika na neki način žele prinuditi sve ljude u Bosni i Hercegovini da svoj jezik zovu bosanskim i tako ih ugnjetavati. Međutim, dokazi koji se za to navode, ako se ikako i navode – smiješni su. Tako se neki lingvisti, težeći da dokažu svoje tvrdnje, pozivaju na lingvistiku 19. stoljeća, razgovore koje su vodili na željezničkoj stanici ili na neke “navodne profesore” koji su nešto izjavili u medijima, a neki “dokaze” i inspiraciju pronalaze u nacionalističkim raspravama na internetskim forumima. Ipak, jedan od trikova kojima se koriste protivnici bosanskog jezika može na prvi pogled izgledati uvjerljiv. Ali samo na prvi pogled.
Riječ je o proporciji: Srbi > srpski jezik : Hrvati > hrvatski jezik : Bošnjaci > X. Šta je X? Prvi pogled. Zbilja, šta je X? Drugi pogled: X je bosanski jezik. Zašto? Zato što jezik, lingvistika, imenovanje jezika pa ni jezička politika nisu matematika. A nisu ni logika. Tvrdnje da narušavanje navedene proporcije nije logično ili da takve pojave nema nigdje u svijetu nisu ništa drugo do obmana. “Svi se jezici (srpski, hrvatski…) zovu prema narodu koji ih govori, a samo navodni bosanski zove se po državi”, reći će. Svijet je, srećom, mnogo veći od prostora na kom se govore bosanski, hrvatski i srpski i ne treba otići daleko tražeći nazive koji su izvedeni kao i bosanski. Uzmimo za primjer Poljsku, čiji se stanovnici zovu Poljaci, a govore poljski, a ne *poljački jezik. Isto je i sa nizovima Irac, Irska, irski; Finac, Finska, finski; Japanac, Japan, japanski. Beznačajnost ovakvih proporcija pokazuju i riječi Španac, Španija, španski. Naziv jezika nije ni *španijski niti *španački.
Naziv jezika je, kao što se da vidjeti, stvar opredjeljenja i tradicije. Govornici bosanskog jezika (i Bošnjaci i svi drugi koji ga prihvataju kao svoj) za taj su se naziv već jedanput opredijelili. A što se tradicije tiče, bosanskom jeziku ni toga ne manjka. Prije svega, naziv bosanski jezik obilno je potvrđen tokom historije i to se lahko da provjeriti u svakoj ozbiljnijoj studiji koja se bavi tim pitanjem. A zatim i nešto još važnije: čak i da nije tako, čak i da je naziv bosanski “izniknuo” preko noći početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, on je tad dokazan kao izbor velikog broja ljudi, a do danas je postigao ogroman napredak u vidu međunarodnog priznanja, uvođenja u školski sistem pod pravim imenom, izrade normativnih priručnika i monografija koje opisuju njegov razvoj i sadašnje stanje te mnogo drugih naprednih projekata, koje prati plodna književna produkcija.
I to traje već preko dva desetljeća, ispunjena naprestanim razvojem i jačanjem svijesti o bosanskom jeziku, što bi se i bez detaljnijeg analiziranja ranije historije moglo smatrati značajnom tradicijom. Svjesni činjenica i realne sociolingvističke situacije u Bosni i Hercegovini, govornici bosanskog jezika neće dopustiti da naziv bosanski jezik postane žrtva neke izmišljene proporcije.
