Pred sedam tabuta, u tišini koju su narušavali samo jecaji porodica i molitve imama, stajao je lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović. Teškog lica i potresen do srži, odavao je počast nedužno ubijenim žrtvama rata – sedmorici Bošnjaka čiji su posmrtni ostaci konačno pronašli smiraj nakon decenija iščekivanja i borbe za istinu.
Bila je to još jedna kolektivna dženaza. Još jedan jul u Bosni ispunjen tugom, suncem koje prži, ali i dubokom boli koja ne prolazi. Zajedno sa Šefikom Džaferovićem i drugim zvaničnicima, Izetbegović je ranije obišao izložbu ličnih predmeta pronađenih u masovnim grobnicama – Hrastova glavica, Jama Lisac, Kevljani. Svaka izložena stvar govorila je više nego hiljade riječi – o mladosti nasilno prekinutoj, o majkama koje nikada nisu dočekale sinove, o očevima čiji su snovi sahranjeni pod zemljom.
Poseban trenutak se desio kraj tabuta Kasima Bajrektarevića. Njegove kosti su bile tu – spremne za ukop – ali bez ijednog člana porodice da ga isprati. Oko tog tabuta vladala je praznina. Praznina koja govori o cijelim porodicama izbrisanima, o sudbinama bez svjedoka, o tragediji koja nadilazi pojedinca.
Među onima koji su pristigli, bio je i starac – djed, pogrbljen, iscrpljen, ali dostojanstven. Sjeo je kraj jednog od tabuta, na goloj zemlji, i tiho šaptao ajete iz sure Jasin. Izetbegovića je ta slika duboko dirnula – simbol vjere, tuge i istrajnosti jednog naroda.
Ljudi su mu prilazili, stiskali ruku, tiho izgovarali „hvala“. Preživjeli, članovi porodica nestalih, oni koji su decenijama tragali za kostima svojih bližnjih, u njemu su vidjeli ne samo političkog lidera, već čovjeka koji dijeli njihovu bol. Čovjeka koji ne dozvoljava da šutnja i zaborav prekriju genocid.
I u tim trenucima, Bakir Izetbegović nije bio samo predsjednik SDA. Bio je sin ovog naroda, onaj koji razumije njegovu patnju, koji nosi breme prošlosti, ali i odgovornost da sačuva istinu i sjećanje. Suze su mu navirale, ali ih je zadržavao – jer zna da mora ostati snažan za one koji više ne mogu govoriti i za one koji još uvijek traže.
Ova dženaza, kao i svaka do sada, nije samo čin ukopa. Ona je poruka. Da žrtve neće biti zaboravljene. Da bol nije utišana. Da pravda još živi – u svakom koraku, svakom pogledu, svakom šaptu nad tabutom.
