Danas se navršava 101. godina od strašnog zločina nad bošnjačkim stanovništvom u Crnoj Gori, istina o događajima u Šahovićima 1924. godine sve više izlazi na vidjelo.
Novi izvori i svjedočanstva ukazuju da povod za masovni pokolj – ubistvo državnog činovnika Boška Boškovića – nije imao nikakve veze s lokalnim muslimanima niti s Jusufom Mehonićem, već da su pravi počinioci bili pripadnici bratstva Bulatovića porijeklom iz Rovaca a nastanjeni u Smailagića polju kod Kolašina, Radoš i Drago.

Tragičan povod: ubistvo Boška Boškovića
Dana 7. novembra 1924. godine ubijen je okružni načelnik Boško Bošković, visoki državni službenik i istaknuti član tadašnje crnogorske administracije.
Do zločina je došlo na putu između Mojkovca i Kolašina. Vijest o ubistvu izazvala je šok u cijelom kraju.
Bez ikakve istrage, lokalne vlasti su odmah optužile muslimansko stanovništvo Šahovića i Pavina Polja, a posebno Jusufa Mehonića, uglednog trgovca i bivšeg komitu.
Na sahrani Boškovića održani su govori u kojima se tražila „osveta za krv poginulog načelnika“.
Takve optužbe postale su povod za krvavi pir koji će uslijediti samo dva dana kasnije.

Masakr nad nedužnim stanovništvom
U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine, više od dvije hiljade naoružanih muškaraca iz okolnih crnogorskih plemena upalo je u Šahoviće i Pavino Polje.
Kuće su spaljivane, ljudi ubijani, žene i djeca protjerivani.
Procjene o broju ubijenih variraju – od 120 do preko 900 žrtava, većinom civila.
Masakr u Šahovićima ostao je zapisan kao najveći zločin nad Bošnjacima u Crnoj Gori u 20. stoljeću.
Niko za taj zločin nikada nije odgovarao.

Nova saznanja: ubice nisu bili Bošnjaci
Iako je tadašnja vlast optužila Mehonića i njegove sunarodnjake, kasnija svjedočanstva i istraživanja ukazala su na potpuno drugačiji tok događaja.
Prema više nezavisnih izvora, ubistvo Boška Boškovića zapravo su počinili članovi poznatog bratstva Bulatović iz Rovaca, pripadnici tzv. „zelenaškog“ pokreta koji se protivio tadašnjoj vlasti.
Ti podaci, koji se nalaze i u zapisima historičara i u pojedinim crnogorskim arhivima, potvrđuju da su Boškovića ubili njegovi politički i plemenski protivnici, a ne muslimani iz Šahovića.
Uprkos tome, lažna optužba protiv Mehonića poslužila je kao izgovor za kolektivnu kaznu i etničko čišćenje cijelog kraja.

Politička pozadina i manipulacija istinom
U vrijeme nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora je bila duboko podijeljena između „bjelaša“ i „zelenaša“.
Sukobi između plemena i političkih frakcija često su se prenosili i na etničke odnose.
Upravo u takvom kontekstu, ubistvo Boškovića bilo je iskorišteno kao povod za osvetu nad muslimanima – zajednicom koja je i ranije bila izložena nepovjerenju i pritisku.
Zločin u Šahovićima tako je bio rezultat kombinacije političke manipulacije, osvetničke retorike i institucionalnog prećutkivanja istine.
Posljedice i dugotrajna šutnja
Preživjeli Bošnjaci iz Šahovića i Pavina Polja bili su prisiljeni napustiti svoje domove.
Mnogi su se iselili u druge dijelove Sandžaka, Bosnu i Tursku.
Decenijama se o ovom zločinu nije govorilo – ni u školama, ni u javnosti. Tek posljednjih godina, uz podršku historičara i civilnog društva, počelo se otvorenije govoriti o potrebi da se zločin prizna i da se žrtvama oda poštovanje.
Crnogorska skupština je 2024. godine razmatrala prijedlog rezolucije o osudi zločina u Šahovićima, ističući da je pokolj bio izvršen „na osnovu lažnih optužbi i pogrešnih informacija o ubistvu Boška Boškovića“.
Zašto je važno govoriti istinu
Istina o Šahovićima nije samo pitanje historije, već i moralne odgovornosti. Pogrešno pripisivanje krivice Jusufu Mehoniću i muslimanskoj zajednici stvorilo je nepravdu koja je trajala gotovo sto godina.
Objavljivanje činjenica o ulozi braće Bulatović iz Rovaca ne znači prenošenje krivnje na nova imena, već vraćanje istine na njeno mjesto – jer bez istine nema pomirenja.
Zaključak
Zločin u Šahovićima 1924. godine pokazuje koliko pogubne mogu biti laži i manipulacije kada ih podupiru politička mržnja i netrpeljivost.
Danas, nakon jednog vijeka, historijska odgovornost nalaže da se jasno kaže:
Boško Bošković nije ubijen od strane Jusufa Mehonića niti muslimana iz Šahovića, već od strane članova bratstva Bulatovići iz Rovaca.
Ova činjenica mijenja razumijevanje cijelog događaja – i otvara prostor za istinsko priznanje, pomirenje i poštovanje prema žrtvama.














